ZNANOST U DRUŠTVU „POST-ISTINE“: NOVI MEDIJI I DRUŠTVENA PERCEPCIJA ZNANOSTI

The public has always had an ambivalent attitude towards science. Science has brought new knowledge and has made life easier, but the power of knowledge has always provoked doubts about ethics of scientific endeavours. Among other factors that might be attributed to contemporary postmodern society, various characteristics of media production lead to the communication errors and negative public attitudes towards science. However, the advent of the new media has exacerbated such issues within the relationship between science and the media, taking into account that non-selective information sources on the Internet destroy the role of "gate-keeping" residing in traditional mass media and journalists. Although at first sight such a process implies potential for information demokratization, it also entails possibilities of presenting completely false and unfounded opinions, especially those concerning science. In this paper, the authors show a detailed analysis of the socio-cultural changes and media production characteristics that cause misunderstandings, but they also indicate useful principles that could lead to the more successful communication and social understanding of science. The role of scientists as communicators of science is indispensable in this respect, but there is also a need to abandon the traditional and idealized concepts of science as an isolated and self-sufficient human endeavor.Odnos javnosti prema znanosti uvijek je bio ambivalentan. Znanost je donosila nove spoznaje i olakšavala život, no moć koju spoznaja nosi sa sobom izazivala je i dvojbe u pogledu etičnosti znanosti i rada znanstvenika. Uz druge čimbenike vezane za obilježja postmodernog društva, razne zakonitosti medijske produkcije dovode do šumova u komunikaciji i negativnih stavova javnosti. Međutim, s pojavom novih medija dolazi do posve promijenjenog odnosa znanosti i medija, s obzirom na to da neselektivnost izvora informacija na internetu ruši funkciju klasičnih masovnih medija i novinara kao „gate-keepera“. Iako takav proces na prvi pogled implicira demokratizacijske potencijale, on za sobom povlači i mogućnosti iznošenja posve pogrešnih i neutemeljenih mišljenja, osobito kada je znanost u pitanju. U ovome se radu detaljno prikazuju sociokulturne promjene i obilježja medijske produkcije koja pridonose skepsi i nesporazumima, ali i izlažu korisna načela koja mogu dovesti do bolje komunikacije i uspješnijeg javnog razumijevanja znanosti. U tom se pogledu osobito ističe uloga znanstvenika kao komunikatora znanosti, ali i potreba da se napuste tradicionalna i pretjerano idealizirana poimanja znanosti kao izolirane i samodostatne ljudske djelatnosti, odnosno da se komunikacija o znanosti odredi kao dvosmjerni proces